Jesi li znao da riječ „Macho“ u pojedinim dijelovima Latinske Amerike ima značenje srčanosti i pozitivne energije? Upravo takav je i Ledo Macho sladoled nagradio upravo ove piče:
Glavna nagrada (putovanje za dvoje) - Desetodnevno putovanje u Južnu Ameriku - Peru i Machu Picchu
MARIJA JURČEVIĆ
Sletjela sam. U Indiju! Nakon godina iščekivanja ovog trenutka. Policajac je rekao: „Molim Vas - vizu“. Ja sam odgovorila: „Ne treba meni viza. Ja sam ih Hrvatske.“ Policajac, ponovo provjeri popis država kojima ne treba viza. Zbunjeno i s osjećajem nelagode, nastavi: „Ali - ovdje nema Hrvatske.“ Ja, vrlo ljubazno: „Mogu li Vas zamoliti da ja pogledam.“ Tražim… Nema Hrvatske. Sad ja zbunjena, odgovaram: „Pa… sigurno imate još jedan popis.“ Gledamo… Tražimo… Putnici iza mene počinju se prebacivati u drugi red. Do nas dolazi sve više policijskih službenika. Ja, potpuno samouvjerena i mirna, osjećam se kao da sam u nekom lošem filmu. I dalje ih, „mrtva hladna“ uvjeravam kako meni viza ne treba. U konačnici, zamolim ih da mi dozvole da nazovem njihovo veleposlanstvo u Hrvatskoj. Očekujem da će im oni objasniti da meni viza ne treba. Dopuštaju mi. Odlazim do govornice u pratnji policajca. Dobijem veleposlanstvo. Objašnjavam im situaciju. Osoba s druge strane telefona odgovori mi zbunjeno da „naravno da mi viza treba“. U dijelu sekunde osjetim kako mi se grlo potpuno sasušilo!!! Pogledam policajca u pratnji, a on me znatiželjnog lica nadignutih obrva pita: „Što kažu? Što kažu?“ Ja promucam: „Pa… da… mi treba viza.“ „Što sad?“, pitam policajca. Kaže on ljubazno: „Madam, moramo Vas vratiti prvim avionom u Hrvatsku.“ Ja, koja bih inače sama ponudila da me deportiraju u ovakvoj situaciju, odgovorila sam: „Ja se doista, doista ispričavam, ali ja ne idem nikud!“ Ova situacija probudila je dio mene za koji nisam niti znala da postoji. Sljedećih sedam sati izbrisano je iz moga sjećanja. Scena koju vidim sam ja u aerodromskoj zatvorskoj ćeliji, zajedno s Afrikancem, koji je krivotvorio dokumente. On u jednom uglu prostorije, ja u drugom. Uslijedilo je ispitivanje, još ispitivanja, pozivi, dokazivanje, objašnjavanje… Moja želja za ostankom nadjačala je sve! U konačnici, zakoračila sam s aerodroma na ulice Kalkute noseći u rukama dozvolu da ostanem kao „specijalni gost Indije.“ Dozvola je bila za dva tjedna, a moja povratna karta bila je za četiri. To je značilo da moram ili promijeniti kartu ili produžiti dozvolu. Kako su mi Indijci rekli da nisu nikada čuli za slučaj da je netko dobio ovakvu dozvolu, smatrali su kako nema šanse da dobijem produženje. Poslušno sam pokušavala promijeniti povratnu kartu. Nije išlo. Nikako nije išlo. Baš niti jednog mjesta nije bilo. Pomirena s tim da će me, po isteku mog statusa „specijalnog gosta Indije“ deportirati u Jordan preko kojeg sam imala transfer, platim putničkoj agenciji da mi izdaju potvrdu da ne mogu skratiti putovanje, napišem popratni dopis i pošaljem u Ured za strance. Jutro u koje mi je istjecala „dozvola“, spakiram kofer i odem na policiju, po konačnu presudu. Red onih koji su čekali bio je podugačak, ali kažu mi da će mene primiti glavni šef. Mislim si – to je loš znak. Ulazim u njegov ured pokorno i s punim kajanjem, spremna sve ponovo pojašnjavati i opravdavati se, a on me dočeka s ogromnim osmijehom i kaže: „Ništa se ne brinite. Ja sam već sve riješio. Dozvola je produžena. Ja sam vas morao upoznati. Nadam se da Vam je lijepo u Indiji.“ Nekoliko godina nakon, čitam kako je Orlando Bloom deportiran iz Indije zbog nevažeće vize pa „nije mogao prisustvovati sastanku Vlade koja ga je angažirala za promociju turizma“. Nasmijem se i pomislim kako nije uopće bitno tko si. Bitno je samo znati „da se može… ako odlučiš da se može.“
10 utješnih Macho poklon paketa
- Kristijan Iličić
- Nina Miculinić
- Damjan Vukašin
- Anđela Nikolić Margan
- Ivana Šiklić
- Alen Anušić
- Danijel Stipetić
- Helena Čevapović
- Biljana Smolčić
- Tomislav Tomić
